Staklo kroz stoljeća

Prije 3500 godina u Mezopotamiji i Egiptu pomoću tehnike pješčane jezgre bila je poznata izrada stakla, koja će svoj puni procvat doživjeti u helenističkom razdoblju klasične Grčke. Ovom tehnikom rastaljena staklena masa lijevala se u mramorni, željezni ili drveni kalup, nakon čega bi se prešanjem i rezanjem odredio željeni oblik - šalice, zdjelice, tanjuri, ogrlice, privjesci, prstenje, ukrasi ... Tadašnje staklo bilo je najčešće plave boje.

Svoju široku primjenu nalazi u kasnoantičkoj izradi prozorskih stakala, koja su predstavljala apsolutni statusni simbol, a vrhunac ove tehnike je mozaičko staklo za ukrašavanje poznato kao «staklo tisuću cvjetova». Tako su Rimljani uveli staklo u arhitekturu.

..........................................................................................................................................................................................................................................................................

Staklo i stakleni predmeti toga vremena bili su rezervirani samo za najbogatije, međutim pronalaskom lule za slobodno puhanje i puhanje u kalup, u 2. odnosno 1. stoljeću prije Krista, proizvodnja stakla postala je brža, veća i jeftinija. Svoj zamah doživljava u doba cara Augusta. Staklo postaje dostupno svim slojevima društva, te se grade brojne radionice.

Od tog trenutka posuđe u domaćinstvu: šalice, plitice, tanjuri, zdjelice, boce, vrčevi, čaše raznih oblika i veličina zauzelo je važno mjesto na policama, stolovima i blagavaonicama u svakom kutku Rimskog Carstva. Usporedno s razvojem tehnike izrade stakla razvile su se i tehnike slikanja emajlom, graviranja, brušenja, aplicirane dekoracije i reljefne aplikacije te dekoracije s uleknućima i granuliranjem.

Baš kao danas, stakleno posuđe antičkoga doba označeno je reljefnim žigovima otisnutim na dno posuda. Radionički žigovi nose ime ili znak staklarske radionice, a ponekad su i simbol proizvođača sadržaja - lijekova i miomirisa. Reljefni logotip bio je garancija proizvođača posude, odnosno pohranjenog sadržaja. U žigu je sažeta sveukupnost antičkog stakla, kao uopće prvog u povijesti potpisanoga ljudskog rada.

Propašću Rimskog carstva propale su i čuvene staklarske radionice, jer je za ovaj dragocjeni materijal nedostajalo financijskih sredstava.

U bivšim rimskim kolonijama Galiji i Germaniji se staklo proizvodilo, ali mu je kvaliteta bila izrazito skromna. Devetsto godina poslije Krista tajne izrade stakla u Europi su gotovo zaboravljene. Svoj novi procvat staklo je doživjelo tek krajem 10. stoljeća, kada su proizvedene prve staklene ploče za crkvene prozore. Male pločice puhane su staklarskom lulom i uokvirene olovom.

Crkveni prozori, odnosno mozaici od stakla (vitraji) uvode nas u doba renesanse stakla, gdje ponovno bogati građani i plemstvo kroz eleganciju stakla ističu svoj status, čemu su najviše pridonijeli staklopuhači iz Venecije.

......................................................................

Legendarno venecijansko staklo usko je povezano sa Carigradom, koji je propašću Zapadnog rimskog carstva sačuvao kontinuitet antičke kulture, između ostalog i proizvodnje stakla.

Dok je na Zapadu proizvodnja stakla ostala u tragovima, u Carigradu su stvorene nove vrste stakla i razvijene nove tehnike. Posebno su bili cijenjeni mozaici od stakla, brušene boce, vrčevi i kaleži. Padom Carigrada 1204. godine, bizantski proizvođači stakla našli su azil u Veneciji, do tada skromnom centru europskog staklarstva.

...........................................................................................................................................................................................................................................................................

Bizantski staklarski stručnjaci dali su venecijanskoj industriji stakla novu kvalitetu i uveli monopol u proizvodnji luksuznog stakla, koji se sve do danas štiti strogim zakonima. Zbog opasnosti od požara, Venecija je sve staklarske peći preselila na Murano, otok sjeverno od Venecije. Gotovo 8.000 radnika konstantno je boravilo na Muranu, kako ne bi slučajno otkrili tajnu staklarske umjetnosti. Murano i danas živi od stakla i staklarskog turizma. Dašku muranske staklene čarolije, koja se širi kroz vrući zrak radionica, teško je odoljeti.

S početkom Novog vijeka staklarstvo doživljava neopisiv procvat, a staklo ulazi u sve sfere društvenog života. Poznati kemičar Justus von Liebig, istaknuti stručnjak za staklo, iz prve polovice 19. stoljeća, oduševljeno je govorio: «Svatko poznaje čudesna svojstva stakla. Prozirno, tvrdo i bezbojno; kiseline i većina tekućina ne mogu mu ništa, na određenim temperaturama podatnije je od voska, a u ruci kemičara i pred plamenom uljne lampe poprima oblik svih sprava potrebnih za pokuse.»

Friedrich Siemens, 1867. godine, na svjetskoj izložbi u Parizu predstavio je staklarsku peć te za nju dobio zlatnu medalju, što je predstavljalo uvod u industrijalizaciju staklarstva. Michael Joseph Owens, 1903. godine, predstavio prvi automatski stroj za puhanje stakla, koji je proizvodio devet boca u minuti. Owens je 1907. godine prodao patent toga čudesnog stroja Europskom staklarskom udruženju, za tada astronomski iznos od 12 milijuna maraka. Zahvaljujući Owensovu izumu, svugdje su se gradile moderne, automatizirane staklane, među kojima se 1911. godine kao pionir pojavio i Henri Cornaz, utemeljitelj Verrerie S.A. St-Prex, odnosno današnje Vetropack grupe, kojoj danas pripada tvornica stakla Vetropack&Straža.

.........................................................................................................................

Kroz vjekove je staklo doživljavalo svoje uspone i padove, ali se uvijek obnovljeno i plemenitije vraćalo u naše živote. 3500 godina dugi put, od prvotne do suvremene proizvodnje stakla sretno se nastavlja. Staklo nikada nije silazilo s društvene scene zbog svoje neizvornosti, već samo zbog financijskih okolnosti. Danas je staklo ponovno «in» proizvod i prožima nas svojom toplinom i prozračnošću, jer izvire iz prirode i vraća nas u prirodu.