Staklo kao poetska inspiracija

Glasnici u staklenim brodovima

«... Glasnici s drugoga svijeta stižu u staklenim brodovima, kao što se naši glasi na drugi svijet šalju u staklenim bocama. Ovi stakleni predmeti koje ćete ovdje vidjeti brod su i škrinjica tajnih spoznaja i otkrivenja koja će tek doći. To je jedna velika ljudska tajna izložena svim olujama, jer ove su bočice pune božanskog eliksira. Otkrivene u grobovima, one su isto što i one boce koje u času oluje i potonuća moreplovci bacaju u more, kako bi boca odnijela njihovu poruku, misao i ime do konačne i sigurne luke ...

Staklo je jedna od najstarijih umjetnih tvorevina, čisto impresivno ljudsko otkriće koje seže u duboku ljudsku prošlost, u 15. stoljeće prije Krista. Sirija, Libanon i Izrael, stara Galileja imali su izniman pijesak za izradu stakla. Mogli bismo slobodno reći kako je iskra nebeske vatre, objavljenje i poruka božanskog zrna koje se odvojilo od zvijezde ovdje palo na zemlju i postalo staklo. Već Mojsije obraćajući se plemenu Zebulun, kaže kako ljudi «žude za obiljem mora i za blagom skrivenim u pijesku». Nije li to dio alkemijske žudnje za pretvaranjem kamena u staklo, ili kovine u zlato. U Bibliji ćemo kasnije vidjeti kako Zebulunovu plemenu na moru uz bok leži Sidon, glasovito staklarsko središte.

Kad Atena kroz palaču kralja Alkinoja na otoku Sherija prati Odiseja, staklo, taj liveni kamen, kako su ga nazivali Grci, spominje se u opisu palače. Staklo kao da je rođeno iz morske pjene poput Afrodite, proteže se i prelijeva poput zelenomodrih algi po pješčanim mediteranskim obalama. Bez obzira bile to obale Bliskog istoka, Babilona, Fenikije, ili Egipta, Sredozemlje je zasigurno kolijevka stakla, pa tako i davnim civilizacijama našega hrvatskog, jadranskog prostora pripada staklarsko rodoslovlje. Po priči Plinija Starijeg Feničanima su na obali rijeke Belus (danas Naaman) uz logorsku vatru potekli potočići staklene taline, što bi značilo kako su fenički trgovci slučajni izumitelji stakla. Izidor će Seviljski u 7. stoljeću ovu Plinijevu legendu o pronalasku stakla potvrditi kao točnu. Kako je iz 7. stoljeću prije Krista u ruševinama biblioteke kralja Asurbanipala u Ninivi pronađen recept za dobivanje stakla, neki s pravom vjeruju kako su Babilonci njegovi izumitelji.

Antički povjesničar i geograf Strabon tridesetih godina prije Krista donosi vijest o velikoj staklarskoj aktivnosti proizvodnih kuća u Rimu. Staklenim dobom i naziva se doba Rimskoga Carstva, kad dominiraju italske i galsko-rajnske staklarske radionice. Ciceron će još prije donijeti podatak kako je Aleksandrija najpoznatiji i najveći izvoznik staklarskih proizvoda. U 3. stoljeću poslije Krista Egipat je u proizvodnji stakla veliki takmac Rimu, pa će car Aurelijan donijeti zakon o oporezivanju stakla kako bi se na uvezeno staklo nametnula carina. Antička središta staklarske industrije su Diospolis, Sidon, Aleksandrija, Rim, Atena, Lion, Salona.

Dokaz o staklu u Hrvatskoj u to doba pronađen je u kamenom spomeniku u Solinu, gdje se nazire i ime staklara. Arheološka su istraživanja u Hrvatskoj preko staklenih posuda, žigova s imenima majstora i radionica, kao i kamenih spomenika kao pisanih izvora o staklu, otkrila radionice i staklarske peći u Solinu, Sisku, Asseriji i Srijemskoj Mitrovici, tako što su neka imena, škole i radionice vrlo rasprostranjene.»

Tomislav Marijan Bilosnić,
Zadarski list, 08.09. 2008.

Kozmičke boje stakla

Dodavanjem metalnih oksida dobiva se određena boja stakla, npr. bakarni oksid za zelenu ili crvenu boju, za čisto crvenu treba nam oksid željeza, mangan za ljubičastu, srebro za žutu, kobalt za plavu i zlato za rubin crvenu boju.

«... Boje ovih staklenih predmeta upućuju na njihovo zvjezdano porijeklo, predočuju njihov kozmički značaj. Bijela boja na kakvoj zdjelici trakastog mozaičkog stakla, ili balsamariju, ukrašenoj plitici, ili bilo kakvom drugom staklenom posuđu, ne samo što naglašava njegovu prozirnost i drevnu bjelinu, već govori i o praskozorju takvih staklenih primjeraka, o njihovom dodiru s nebom i danom, vodom i sjajem. Plava kao najdublja boja koja upućuje na beskraj najčešća je boja antičkog stakla, bilo da je riječ o brušenim pliticama, farmakološkom i kozmetičkom staklu, staklenim vrčevima i zdjelicama, minijaturama i staklenim urnama, jer ova hladna boja kristalne prozirnosti olakšava oblik koji postaje nekako nematerijalan i imaginaran, kao da ga gledamo s onu drugu stranu ogledala. Crvena boja će nas povezati s dubokim principom života, njegovom vatrom i tajnom, s misterijem duše i ezoterične spoznaje, dok će nas zeleni lončići i slobodno puhani aribalosi, kao i drugi stakleni prizori osvježiti poput čistih voda, vraćajući nam nadu i budeći novi život. U antičkom staklu koje kao i samo zlato upućuje na besmrtnost uvijek ćemo se naći pred tajnom, bilo da je ono boje zemlje, dakle boje poniznosti, ili je žuto poput rastaljenog metala i zlatne svjetlosti sunca što dolazi odozgo. Ono pak ljubičasto staklo, s jednakim omjerom plavog i crvenog pigmenta, omogućuje nam da u tim krhkim bočicama što su teret čovjeka i zemlje izdržale i više od četiri tisuće godina osjetimo ravnotežu strasti i razuma, dubokih čula zemlje i visokoga duha neba.

Svi oni koji su istraživali antičke nekropole u Zadru znaju da je svaki od ovih staklenih predmeta u Muzeju tek pronađena zvijezda u zemlji. Ovi stakleni simboli bogatstva i časti izrađeni u spektru duginih boja među kojima naše oko razabire više od 700 nijansi, poslužili su kao boce u koje je pohranjeno obilje, eliksir, napitak besmrtnosti, jer iz ovih je staklenih posudica tekla voda, vino i ulje, miomirisi i lijekovi, tekle su suze i znoj, isto kao što voda teče s izvora.»

Tomislav Marijan Bilosnić,
Zadarski list, 11.09. 2008.

Čarobno staklo za čarobne trenutke

Čvrsto, a opet tako krhko, solidno, a nevidljivo, staklo nas očarava svojom neuhvatljivom osobnošću, svojom nevidljivom prisutnošću.

Njegova prozirnost čini ga jedinstvenim među svim materijalima. To je jedina materija koja ne prekida prostor, ne zaklanja vid, jednom riječju NIJE - čak i kad jest. Mi nikad ne vidimo samo staklo, ono što primjećujemo je zapravo svjetlost, mali odsječni odbljesci svjetlosti koji se mijenjaju pri svakom našem pokretu. Po tome je staklo nalik na vodu, jednako tako nevidljivu i neuhvatljivu. Zato stakleni predmeti prostor ispunjavaju svježinom, unoseći svjetlost na jedan suptilni, vrlo rafinirani način. Naravno, staklo ima i mnoštvo »mlađe braće« poput pleksiglasa ili akrila i ta »nevidljiva« obitelj u stalnom je porastu.

No, nijedan od ovih mladih izdanaka ne može se mjeriti s blistavim sjajem i čistoćom, punoćom i temperaturom stakla. Upravo zahvaljujući svom profinjenom izgledu i jedinstvenoj eleganciji kojom zrači, staklo je odličan kandidat kada ambijentu želimo podariti svečani izgled.

Stella Levak, dipl. dizajnerica